Neponovljiva priča o ljubavi i smrti, koja svojom snagom ne zaostaje za Dnevnicima Anne Frank. Roman koji će oduševiti i djecu i odrasle.
Priča počinje godine 1939. za vrijeme nacističke Njemačke. Pratimo majku koja s dvoje djece putuje vlakom u Münchenu gdje će ih predati udomiteljima. Putem dječak umire i jedna priča završava, a druga počinje.
Obično nije nevažno tko nam priča priču jer se ponešto od njene draži krije i u načinu na koji je ispričana. Ovdje je pripovjedač netko od koga baš i nismo navikli slušati priče, a saznavši da je riječ o Smrti, živo sam se zainteresirala za ono što mi ima ispričati. Lukavoj i prepredenoj pripovjedačici vjerovala sam od samog početka jer ima široki uvid u ono što se dogodilo, ali i ono što će se tek dogoditi.
"Da, štošta sam vidjela na ovome svijetu. Nazočim najvećim katastrofama i radim za najgore zločince."
Smrt nam jasno daje do znanja u kojim je sve trenucima vrebala pojedine likove i kada će ih na kraju sustići. Primjetila sam da, ako ne jurim prema kraju znatiželjno očekujući kako će se priča završiti jer kraj ustvari znam, pažnja mi se nekako snažnije usmjerava na male dogodovštine i njihove rasplete. Smrt je naš vodič kroz priču, tumači neke pojmove, nudi nam prijevode riječi, definicije, objašnjava osobine likova, donosi činjenice o ljudima, mjestima i knjigama omogućujući nam tako da sagledamo stvari iz njene perspektive.
Djevojčica Liesel ostaje bez ičega i ikoga svoga i zaista postaje kradljivica knjiga, a pitam se postoji li igdje bolje i opasnije mjesto za krađu knjiga od Njemačke u doba drugog svjetskog rata. Ne krade ih uvijek. Ponekad ih i spašava iz plamena. Nastojanje da se paljenjem knjiga uništi duh jednog vremena postoji još od davnina, a unatoč besmislenosti cijele stvari, događa se još i danas. Gorile su knjige pisaca koji s politikom nisu imali veze. Čitave knjižnice bile su u plamenu. Kradljivica knjiga pruža nam mogućnost da na trenutak zavirimo u mračno doba povijesti i osjetimo stravični miris knjiške paljevine.
"Dim se podizao s naslovnice dok je žonglirala njome i žurno odlazila. Glavu je oborila, a bolesna ljepota straha sa svakim je korakom bila sve jezovitija."
Hans Hubermann, Lieselin novi otac, soboslikar i harmonikaš prva je osoba s kojom se Liesel sprijateljila u novom gradu. On je bio netko u čijem se društvu djevojčica mogla osjećati smireno, a to je, uzevši u obzir prilike u kojima je odrastala, bilo osobito vrijedno. Hansa je bilo vrlo jednostavmo zvati tata i on je uvijek bio nenametljivo prisutan u Lieselinom životu.
"No nekako je - a sigurna sam da ste i sami upoznali takve ljude - imao sposobnost da izgleda kao da je u pozadini, čak i kad bi stajao na početku reda."
Osim toga, Hans je radio ono što je djevojčica najviše voljela. Hans joj je čitao.
Priča govori o značenju knjiga u našem svijetu i načinima na koje nam one mogu promijeniti život. Svjedočimo magičnosti trenutka djetinjstva u kojem zankovi na papiru odjednom počnu imati smisla otkrivajući nam jedan novi, uzbudljivi svijet. Govori o strastvenom čitanju, čitanju svega i svačega, čitanju bez reda, čitanju na različitim mjestima, čitanju pošto poto. I najvažnije od svega, govori o igri i umjetnosti koje žive i kad sve drugo oko njih umire.